Romeo i Julija je tragedija Williama Shakespearea napisana 1595. godine na početku njegove karijere kao dramskog pisca, a smatra se najvećom ljubavnom pričom svih vremena.
Ova predstava je bila toliko popularna u svoje vrijeme, te je bila objavljena dva puta u toku piščevog života 1597. i 1599. godine. S obzirom na stanje štamparske tehnologije u to vrijeme, to je bila velika stvar.
Shakespeare je obradio popularnu priču Arthura Brookesa "Tragična historija Romea i Julije" iz 1562. godine, dugačku Englesku poemu na osnovu priče koja je uzeta iz novele italijanskog pisca Masuccioa Salernitanoa pod nazivom "Mariotto i Giannozza" napisana 1476. godine.
Scena na balkonu (Drugi čin, druga scena iz predstave) je jedan od najupečatljivijih i prepoznatljivih trenutaka u cjelokupnoj tzv. zapadnoj literaturi.
Romeo i Julija se također smatra jednim od Shakespearovih najpristupačnijih radova.
Uz Julija Cezara, to je obično jedno od prvih Shakespearovih pozorišnih djela koje izučavaju studenti, zbog boljeg upoznavanja sa elizabetanskim pozorištem, šekspirijanskim jezikom i ljubavnom poezijom. Ovo djelo je izvedeno bezbroj puta od strane svjetski poznatih pozorišnih trupa i ostala je miljenikom publike, a omiljeno je i u školama. ^[1]

O autoru

Radnja

Monteki i Kapuleti su dvije zavađenje veronske porodice. Na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava kneževim upozorenjem. Naslućuje se da je Romeo zaljubljen u Rozalinu, djevojku iz roda Kapuletija.

Glava porodice Kapuleti organizuje zabavu, a Romeova ljubav prema Rozalini navede ga da dođe na zabavu. Na zabavi Romeo susreće Juliju. Između njih se rađa čista i iskrena ljubav, bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih porodica. Romea i Juliju tajno vjenčava sveštenik.

Kapuletijev sinovac Tibaldo u svađi ubija Merkucija, Romeovog prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeći, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema Juliji sprječavaju ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenca.

Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog i bogatog plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu zbog epidemije kuge koja je izolirala grad. On odlazi u grobnicu Kapuletija i, misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispija otrov i umire. Neposredno nakon toga budi se Julija. Vidjevši da joj se muž ubio, iz tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi dviju porodica. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire, jer shvataju da je uzrok tragedije nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi, a time donijela svima golemu nesreću. ^[2]

O djelu

U ogromnoj većini djela ovog pisca tuga ili radost zaljubljenika vraćaju njegove tragične usamljenike u naš svijet, a nas približuju njima. Za razliku od brojnih komedija u kojima ljubavnici uvijek imaju svoj kutak gdje im niko ne smeta, Romeo i Julija su okruženi svijetom svakodnevnice i ugroženi silama mržnje. Nad poezijom njihove ljubavi nadnio se mač proznih sila onih od kojih zavise. Otud nam se i tema ovog djela predstavlja gotovo kao sudski slučaj: Romeo i Julija protiv Verone, ili djeca u ljubavi protiv roditelja u mržnji, mladi protiv starih koji su zaboravili na mladost i protiv onih mladih koji neće za nju da znaju... Ukratko, riječ je o sukobu između velike i idealne ljubavi sa malim i stvarnim svijetom.

Ljubav Romea i Julije je velika, prava, romantična ljubav koja ne zna za granice ni kompromise. Po onome kako nam Shakespeare predstavlja Veronu i njene stanovnike, to istovremeno znači da tako nešto nije od ovoga svijeta ni po njegovoj mjeri. Romeova i Julijina ljubav je prevelika da ne bi bila tragična. Otac Lavrentije, zaštitnik ljubavnika i njihov najbolji prijatelj, zna to i zbog toga bi htio da stiša bujicu Romeove strasti. On moli Romea da voli umjereno jer tako čini ljubav koja dugo traje. Na manje produhovljen, ali na prostosrdačan način, i Julijina dadilja pokušava da ih urazumi.

U ovom djelu Sekspir je razdvojio svoje junake od njihovog svijeta. Oni se tek djelimično i usljed nesrećnog slučaja ukrštaju. Dok su razdvojeni, tragedije nema. Čim se sretnu, nesreća je neizbježna. A takvim postupkom Shakespeare nam ne zamagljuje središte već ga samo sasvim jasno pomjera na drugo mjesto, u namjeri da pokaže koliko je svako idealno stremljenje nespojivo sa silama koje pokreću sve svakodnevnice. Idealno i realno, u čovjeku i svijetu, ovdje idu svako svojim putem da bi se na kraju neminovno sukobili.

Smrt je tako reći, spasila ljubavnike da se suoče sa vremenom koje svaki žar rashlađuje. U isti mah, sa pravom bi se mogli upitati: zar bi to bila idealna ljubav kada bi ljubavnici mogli živjeti jedno bez drugog? Naravno da ne bi. Romeovo i Julijino samoubistvo je u stvari posljednji i vrhunski izraz njihove ljubavi. Da bi ostala ono što jeste i bila više od toga, njihova ljubav mora prestati da postoji u svom zemaljskom vidu. Međutim, iza njihovog odlaska ostaje jedno osjećanje i jedno saznanje. Posmatrajući tužni prizor roditelja nad mrtvim tijelima svoje djece, knez na kraju kaže:

Sumoran mir jutro donosi nam ovo,
sunce od tuge ne može da sine

.

Iza Romea i Julije je ostalo osjećanje praznine i saznanje da život koji ne liči na njihov nije život. A time nam pisac ipak nešto sasvim određeno kaže. Ideali možda nisu stvari po mjeri ovog svijeta, ali svijet bez njih ne vrijedi ništa. Da bi se mogli i dalje voljeti, Romeo i Julija moraju da umru. A da bi mogla živjeti- što znači bar nešto malo poprimiti od njihovog životnog sjaja- Verona mora da se mijenja. U prekasnom času pomirenja, to osjećaju njihovi očevi pružajući ruku jedan drugome. ^[3]

Jezik i stil

Shakespeare koristi veliki broj različitih poetskih oblika u cijelom djelu. Predstava počinje sa uvodom od 14 redova sa refrenom u obliku shakespearovog soneta. Veći dio Romea i Julije napisan je u pentametru. Iako je najčešći oblik tzv. prazan stih, Shakespeare ga koristi rjeđe u ovoj predstavi nego u kasnijim predstavama. Pisac prilagođava ove poetske oblike likovima koji ih koriste. ^[2]
Shakespeare koristi kontrast koji mu omogućava da naglasi određene aspekte predstave kroz upotrebu proze u odnosu na slobodni stih. Slobodni stih se koristi u cijeloj predstavi, osim u jednoj kratkoj komičnoj sceni između medicinske sestre i muzičara. Shakespeare je iskoristio ovu konvenciju u većini njegovih tragedija za predstavljanje tranzicije u djelima. Komičnoj međuigri je dat više blizak i neformalni osjećaj kroz korištenje ove proze. Do kraja predstave Shakespeare koristi rimovanje u stihovima naglašavajući važne linije u stihovima. Prazni stih je tečniji od proze.
Drugi način na koji pisac dodaje na dinamiku u njegovim pričama također proizlazi iz jezika.
^[4]

Likovi

• Romeo

• Julija


• 
  Gospodin i gospođa Montecchi, starješine jedne od zavađenih kuća


• 
  Gospodin i gospođa Capuletti, starješine druge zavađene kuće


• 
  Dadilja, Julijina dadilja


• Fratar Lorenco


• 
  Merkuzio, Romeov prijatelj


• 
  Tibaldo, Montezijev rođak i posinak

(drugi sporedni likovi)

Također pogledajte

• San ljetne noći

Reference

Vanjski linkovi

Commons ima datoteke na temu: Romeo i Julija

Wikicitati imaju citate vezane za: Romeo i Julija

• Analiza


• 
  Romeo and Juliet - plain vanilla text from Project Gutenberg
  


• 
  Romeo and Juliet - HTML version of this title.


• Study guide of the play


• 
  Slashdoc : Rome and Juliet - Školski eseji o djelu


• 
  The history of the story at OperaWorld.com